Umjetnička po-etika Olivera Frljića: univerzalna ili selektivna?

U Zagrebu je 7. prosinca 1991. na Sljemenu počinjen okrutan zločin kada je pripadnik Hrvatske vojske ubio jedanaestogodišnju djevojčicu Aleksandru Zec i njezine roditelje Mihajla i Mariju, što je u javnosti izazvalo konsternaciju, strah i uznemirenost. Arhibarbarski zločinački čin ubojstva jedanaestogodišnjeg djeteta i njegovih roditelja privukao je pozornost te pobudio i motivirao emocionalni, etički i socijalni senzibilitet, empatiju, solidarnost, umjetničku vokaciju te kazališnu poetiku i estetiku redatelja Olivera Frljića; pa je on u travnju 2014. režirao kazališnu predstavu Aleksandra Zec. Stručna je kritika predstavu pozitivno ocijenila, publika je toplo prihvatila, dobila je i nagrade na kazališnim festivalima, a redatelj i predstava dobili su veliki publicitet u glasilima javnog informiranja kao primjer te univerzalni kanon antiratne kazališne estetike, umjetničke i društvene senzibilnosti i etike te mirotvorstva i humanizma.

U društvenom pak i etičkom kontekstu ta je kazališna predstava u nekim interpretacijama postala i sinonim za hrvatske ratne zločine, okrutnosti i nehumanosti počinjene i manifestirane u obrambenom i oslobodilačkom ratu koji se na području Hrvatske vodio tijekom pet godina od 1991. do 1995. Štoviše, taj zločin pervertirana uma i još izopačenijeg srca obrađen u toj kazališnoj predstavi s vremenom je postao i metafora te stigma hrvatske ratne neetičnosti, bešćutnosti, krivnje, okrutnosti, nehumanosti, zločina, zločinstva pa implicitno i genocidnosti; i temeljna etička i moralna atribucija i odrednica hrvatskoga sudjelovanja i vojnog djelovanja tijekom nametnutog rata i protjerivanja Hrvata i ostalih ne-Srba s okupiranih dijelova Hrvatske te odvođenja nekih i u logore u Srbiji. Poruka pak redatelja odnosno predstave sadržana u njezinu narativu osuda je bešćutnosti, neetičnosti, nesolidarnosti, nehumanosti, zločina i zločinstva; s težnjom i ciljem da ta poruka bude općeljudska, svevremenska i univerzalna, što je i javno deklariran credo kazališne poetike i estetike redatelja Olivera Frljića i koja po tomu korespondira s vrednotama etike, solidarnosti, humanizma, univerzalnosti, pacifizma i kozmopolitizma.

Magellijeva podrška

Kazališni redatelj Paolo Magelli nedavno je izjavio: „Frljić je veoma nadaren umjetnik. Promatrajući njegove provokacije s etičkog i moralnog stanovišta, gotovo sam uvijek suglasan s njegovim polazištima, jer su veoma moralna, humana i pacifistička.“ A koliko su polazišta redatelja Olivera Frljića stvarno etična, humana, pacifistička, univerzalna i kozmopolitska; odnosno koliko je za njega svaki zločin i ovdje i tamo i jučer i danas umjetnički izazov i motiv te etički i humanistički imperativ za kazališnu kreaciju i čin, vidjet će se i spoznati iz konkretnih događaja i primjera te personalnog, društvenog i etničkog konteksta njihova događanja.

U mjestu Ervenik nedaleko od Benkovca u samoproglašenoj „Republici Srpskoj Krajini“ obitelj Drage i Nevenke Čengić bila je jedna od svega nekoliko preostalih hrvatskih obitelji koje još nisu bile protjerane iz svog doma i zavičaja. Godine 1992, 18. siječnja, susjed i znanac Čengićevih srpske nacionalnosti i pripadnik srpskih paravojnih jedinica okrutno je u njihovoj kući ubio Čengiće, majku i oca Dragu i Nevenku te sinove četverogodišnjeg Gorana i jedanaestogodišnjeg Slobodana. O okrutnom zločinu ubojstva obitelji Čengić s dvoje maloljetne djece u njihovoj kući u Erveniku opširno su izvijestila tiskana i elektronska glasila javnog informiranja, a okrutni zločin u javnosti je izazvao konsternaciju, strah i uznemirenost.

Arhibarbarski zločinački čin ubojstva četverogodišnjeg dječaka Gorana, njegova brata jedanaestogodišnjeg Slobodana i roditelja u njihovoj kući nije privukao emocije i pozornost te pobudio i motivirao javno proklamiran i glorificirani emocionalni, etički i socijalni senzibilitet; empatiju, solidarnost, umjetničku vokaciju te kazališnu poetiku i estetiku redatelja Olivera Frljića, pa on nije režirao kazališnu predstavu Goran i Slobodan Čengić! Zašto okrutno ubojstvo dvojice dječaka, zločin etički i moralno (ne i pravno jer je to dvostruko djecoubojstvo) jednak onomu koji je počinjen nad djevojčicom Aleksandrom Zec, nije privukao emocije i pozornost redatelja Olivera Frljića te mu bio umjetnički izazov i motiv te etički i humanistički imperativ za umjetničku kreaciju i kazališni čin, pitanje je na koje treba odgovoriti. Tim više je ta emocionalna, etička i umjetnička neosjetljivost na taj zločin neočekivana, kontroverzna, paradoksalna i nelogična u kontekstu javno proklamirane i glorificirane te na primjeru tragedije Aleksandre Zec i njezinih roditelja pokazane i dokazane Frljićeve emocionalne, etičke i socijalne senzibilnosti; empatije, solidarnosti, umjetničke vokacije, kazališne poetike i estetike, humanizma, univerzalnosti i kozmopolitizma. A koje Frljićev negativan emocionalni, racionalni i umjetnički pristup i odnos po nehumanosti jednaku događaju odnosno zločinu ubojstva maloljetne braće Čengić – otkriva u pravom tj. istinskom sadržaju i značenju. A to je da su oni velikim dijelom selektivni, utilitarni i determinirani ideološkim i etničkim kriterijima i ključem, što ujedno znači i da su stvarno antietični, antisocijalni, antihumani, antipacifistički, antiuniverzalni i antikozmopolitski!

Palanački provokator

U grad Novsku 19. ožujka 1993, preodjeveni u odore Hrvatske vojske, neopazice su ušla dvojica pripadnika „Vojske Srpske Krajine“, provalili u kuću hrvatske obitelji Stjepana i Tomislave Grgić te okrutno ubili njih i njihovu djecu, petogodišnju kćer Anu-Mariju i četrnaestogodišnjeg sina Ivana. O okrutnom zločinu, ubojstvu obitelji Grgić s dvoje maloljetne djece, opširno su izvijestila tiskana i elektronska glasila javnog informiranja, a okrutni zločin u javnosti je izazvao konsternaciju, strah i uznemirenost. Arhibarbarski zločinački čin ubojstva petogodišnje djevojčice Ane-Marije, njezina četrnaestogodišnjeg brata Ivana i roditelja u njihovoj kući nije privukao emocije i pozornost te pobudio i motivirao javno proklamiran i glorificirani emocionalni, etički i socijalni senzibilitet; empatiju, solidarnost, umjetničku vokaciju te kazališnu poetiku i estetiku redatelja Olivera Frljića, pa on nije režirao kazališnu predstavu Ana-Marija i Ivan Grgić! Zašto, a zašto nije? O tome zašto nije ovdje dvojbe nema i ne može je biti, jer je na to odgovoreno i obrazloženo u prethodnom odlomku teksta!

Kako redatelj Oliver Frljić nije režirao kazališne predstave Goran i Slobodan Čengić te Ana-Marija i Ivan Grgić, ti zločini višestrukog okrutnog djecoubojstva nisu postali sinonim za srpske zločine, okrutnosti i nehumanosti počinjene i manifestirane na području Hrvatske u agresivnom ratu koji se vodio od 1991. do 1995. Štoviše, ti zločini s vremenom nisu postali i metafora te stigma srpske neetičnosti, bešćutnosti, krivnje, nesolidarnosti, okrutnosti, nehumanosti, zločina, zločinstva pa implicitno i genocidnosti; i temeljna etička te moralna atribucija i odrednica srpskog sudjelovanja i vojnog djelovanja tijekom ratne agresije te okupacije dijelova Hrvatske. Čime je pokazano i dokazano da su Frljićeva etika, socijalna osjetljivost, solidarnost, empatija, umjetnička vokacija te kazališna poetika i estetika velikim dijelom selektivne, utilitarne i determinirane ideološkim i etničkim kriterijima i ključem! A što je sve jako, jako daleko od samodopadno proklamirane i od lobija mistificirane i glorificirane etičnosti, humanosti, univerzalnosti, pacifizma i kozmopolitizma. Autentični humanist, pacifist i kozmopolit; za razliku od palanački etnički i religijski ostrašćena te sektaški i dogmatski ideologizirana provokatora, nema selektivan nego univerzalan pristup i svi su mu ljudi i njihova (ne)djela jednaki te za sve nevine žrtve jednako (su)osjeća neovisno o njihovoj vjeri, ideologiji, etničkom podrijetlu i naciji. Ničije pak zločine ne ističe i ne naglašava, niti ičije zločine umanjuje i prešućuje, te su mu svi zločini i zločinci jednako odiozni te društveno i etički neprihvatljivi i za trajnu osudu! Može li se u taj prethodno naveden sustav logičkih načela te etičkih, društvenih i umjetničkih vrijednosti i normi uklopiti kazališni redatelj Oliver Frljić? Na temelju u prethodnom dijelu teksta iznesenih valjanih i relevantnih činjenica; procijenite, prosudite i odgovorite sami!